Superliga Srbije od 12 klubova ozbiljan je projekat Fudbalskog saveza Srbije, koji bi trebalo da postane realnost u sezoni 2026/2027. Ideja sa samo jednim ciljem, okupljanjem ozbiljnih klubova u elitni rang i podizanje sveokupnog kvaliteta srpskog fudbala.
Činjenica je da je trenutna Superliga Srbije sa 16 klubova preglomazna. Da je kvalitet razvodnjen, da je malo utakmica visokog intenziteta koje nose dozu neizvesnosti. Baš iz tog razloga Crvena zvezda kao dominantan klub na ovim prostorima u poslednjih nekoliko sezona beleži loše rezultate u Ligi šampiona. Jednostavno, crveno-beli nemaju jake utakmice, mečeve visokog intenziteta i energije, što je preozbiljan problem kada se uđe u takmičenje kakvo je Liga šampiona. Onda i ne čudi što Crvena zvezda, koja je predominantna u Superligi Srbije, izgleda kao „fića“ u Ligi šampiona protiv „ferarija“ u kojima se ogledaju Barselona, Inter ili Monako.
Ljudi iz FSS, pre svih novi generalni sekretar Branko Radujko smatraju da treba koncentrisati kvalitet i napraviti takmičenje sa više neizvesnih utakmica. Ligu koja bi podsećala na prvenstvo Škotske, gde takođe postoje dva dominatna kluba, ali uz još nekoliko koji mogu da donesu nepredvidivost utakmica, samim tim podignu gledanost i privuku što više ljudi na tribine. Ili ligu Mađarske koja ima 12 članova i gde je prvenstvo vrlo zanimljivo, gde je predsednik države Viktor Orban uložio ogroman kapital u nove stadione manjeg kapaciteta i infrastrukturu. Dobio je Radujko podršku od predsednika Saveza Dragana Džajića i članova izvršnog odbora. Ostaje da se vidi i stav predstavnika klubova, koji su u načelu podržali ovaj projekat.
Već sada deluje da bi prvenstvo sa 12 timova donelo više neizvesnijih utakmica. Uz to i četiri „večita derbija“ u jednoj sezoni. Isto tako, infrastruktura je mnogo važna, a na njoj se radi prethodnih nekoliko godina. Niču novi stadioni, tereni dobijaju hibridnu travu, reflektore, udobnije tribine i prateće objekte unutar stadiona, mnogo važne za gledaoce kako bi se tokom vremena provedenog na stadionu osećali što udobnije, a samim tim potrošili i više novca.
Opet, valja biti oprezan sa ovim projektom. Imali smo ga u bližoj istoriji, i pokazao se ne baš dobrim. Zašto? Zato što je u elitnom rangu usledila „beogradizacija“, a ona nikako nije bila dobra. Stariji poznavaoci prilika u fudbalu sećaju se da je pre dve decenije u elitnom rangu od deset ekipa većina bila iz Beograda, pa su tada pored Crvene zvezde igrali Rad, OFK Beograd, Čukarički, ranije i Bežanija, Železnik, Radnički Novi Beograd, Zvezdara… Nije to bilo dobro, jer su se izgubili fudbalski centri po Srbiji.
Trenutno imamo stabilne sredine širom Srbije. Vojvodina iz Novog Sada se polako vraća, TSC iz Bačke Topole je ozbiljan projekat. Niški Radnički, Napredak, kragujevački Radnički 1923 imaju ozbiljnu podršku lokalnih samouprava. Novi Pazar je simbioza privatnog kapitala i pomoći države. Subotički Spartak je u stagnaciji, kao i užička Sloboda koja je predugo van elitnog ranga. Region zapadne Srbije je bez elite, jer su Javor i Mačva u Prvoj ligi, a na modernom stadionu iz Loznice trenutno igra beogradski IMT. Valjevo kao veliki centar dobaci samo do Srpske lige. Isto se može reći i za jug Srbije, ne računajući niški Radnički. Eliti je potreban klub iz Leskovca koji ima fantastičan stadion, a zašto ne i povratak Vranja na veliku scenu. Istična Srbija takođe. I tamo je napravljen izuzetan stadion u Zaječaru, gde igra OFK Beograd, a lokalni Timok je daleko od elite, kao i nekadašnji veliki klubovi poput Bora i Jagodine.
Sve su to ozbiljni problemi, na koje treba obratiti pažnju i koji moraju uzeti u obzir pri pokretanju projekta novog elitnog ranga od 12 klubova. Beogradizacija lige vodila bi u propast, a fudbalski centri po Srbiji, od Subotice do Vranja moraju se sačuvati i učiniti sve da ojačaju i budu konkurentni u novom šampionatu. Jedino i samo tako, srpski klupski, a samim tim i reprezentativni fudbal ima perpsektivu i svetlu budućnost.