Foto:Ozonpress
Dan-dva pred utakmicu sa Slovenijom prekaljeni trenerski lisac Milorad Kosanović je poručio:
„Ako mislimo da je Slovenija slabija od Engleske, grdno se varamo! Biće još teži rival za našu reprezentaciju“.
I bi tako. Slovence nismo pobedili, ali smo trunku pre poslednjeg sudijskog zvižduka iščupali bod. Nismo ni Dance pobedili, a razlika je ta, da nismo primili ni postigli gol.
– Gledao sam utakmicu i jednog momenta uhvatim sebe u razmišljanju, da li možda nije neka greška – priča Milorad Kosanović, za „Max Sport“.
Šta Vas je zbunilo?
– Mislio sam da na televiziji repriziraju utakmicu sa Rusijom ili sa Kiprom.
Zar Vam Danci liče na te dve selekcije?
– Oni su daleko bolji, zato su i tu gde jesu. Ispred nas, uostalom. Nego, setite se šta sam vam rekao posle te dve utakmice, koje su bile pripremne. Tada se videlo da mi nemamo igru, da nemamo sistem. I kada takvi odemo na Prvenstvo Evrope, negde je i razumljivo da se brzo i vratimo. Kako smo igrali, tako smo i prošli.
Šta su po Vama razlozi takvih izdanja „orlova“?
– Selektor je da izabere igrače, postavi igru, a fudbaleri na tereu da sporvedu u delu. Imali smo i selektora i dosta igrača, ali nismo imali učinak. Pa kako da ga imamo, kad je pitanje života i smrti, ko počinje utakmicu, ko mora na klupu, ko je kapiten…
Zastao je Kosanović na kratko, pa nastavio:
– Evo, upravo čitam, igrači neće da igraju, ljuti… Što nisu bili ljuti kad su dobili poziv? Ma, slušajte, nema to sad veze sa životom.
Kako vratiti poljuljani ugled?
– Plašim se da tu ne mogu da pomognem. Jedino iz ugla struke ako gledam, spas za napredak bi mogao da bude sistem. Ne samo na terenu već i kod onih koji vode Savez, biraju selektore, trenere… Mislim da su se uljuljkali posle ostvarenog plasmana koji je došao posle više od dve decenije. I gde smo danas? Sve se srušilo. A, brine me kao fudbalskog čoveka i budućnost našeg fudbala.
Konkretno?
– Kad kažem budućnost, mislim na one koji bi trebalo da sutra igraju za „A“ tim. Dobro je poznato da ni tamo nema tog sistema. Izgubimo od Engleza sa 9:1! Pa gde je tu perspektiva? Neki dečaci odu na neko završeno takmičenje i odmah postaju zvezde. Nje to ljudi dobro. Voleo bih više od svih da grešim, ali... – završio je kao i uvek bez dlake na jeziku priču Kosanović.