Foto: Sportski žurnal
Bilo je to nekako s početka 90-tih godina proteklog milenijuma, kada je u tada jugoslovenskom fudbalu, uvedeno pravilo „bonus igrači“. Do dana danađnjeg niko nije ni pomislio da ga ukine. Traje to više od tri decenije. Sa vremen na vreme, pravilo je samo bivalo modifikovano, pomerena granica godina, broj igrača…
Koliko je samo Milovan Đorić, bio na udaru javnosti, klubova, trenera… Udarali su po „bata Đori“ kad god bi mogli. Ali, „prvi srpski bek“ nikada nije ustuknuo.
– Kad je nešto loše, onda se obično promeni, a to pravilo evo traje toliko godina i nikoga nije promenio. Znači, koristi… Mada, moglo je da bude i većih efekata da je bilo upornosti, da se radilo na noj fudbalskoj istrajnosti. Ovako, neki su činili usluge, išlo se linijom manjeg otpora – pričao je svojevremeno Đorić.
Obaveza da u sastavu imaju jednog, dva ili tri mlada igrača, prvo su imali klubovi nižih rangova. Prva starosna godina je bila do 19 godina, pa se modifikovala na 21. I ko se tog perioda seća, zna da je klub morao da počne sa bonusom, ali i da ga bukvalno u prvom minutu zameni. Koliko su klubovi bili protiv toga, svedoče i „milioni“ primera da su već pri izvođenju početnog udarca govorili igračima: „Izbaci u aut“ da bi se izvršila zamena mladog igrača.
Kako je vreme prolazilo, mladi bi dobijali sve veću minutažu, a onda bi se u prelaznom roku, to je i danas slučaj, tražili upravo mladi igrač koji mogu bez problema da ponesu teret bar prvog poluvremena.
I gledano sa ove razdaljine, pravilo „bonus igrač“ u sastavu donelo je obilatu korist brojnim klubovima, kako onima iz najvišeg ranga, tako i onima koji igraju u najnižem stepenu. Talenat je brzo isplivao na površinu, pa nije mali broj onih igrača koji su iz fudbalskih „pelena“ napravili sjajne karijere.
Imao je i legendarni Milan Živadinović priču za mlade igrače:
– Beže od dece kao đavo od krsta. Ovi mali klubovi dovode čiče da igraju, sa stomacima i uz sve to ih debelo i plaćaju. I da sve bude gore, u ekonomatu nemaju ni tri lopte za trening. Umesto, da šansu pružaju mladima, da ih afirmišu, oni u pohlepi za rezultatima srljaju sa greškama. Da se ja pitam, svaki klub bi morao da ima najmanje pet igrača mlađih od 20 godina – pričao je svojevremena popularni „Živa“, koji nažalost nije više među živima.
Treneri u mlađim kategorijama imali su razlog više da motivišu dečake da se dokažu i što pre nađu u senorskom timu. Bio bi to i njihov uspeh.
Pravilo koje traje ispostavilo se korisnim. Danas je malo onih koji suprotno razmišljaju.