Prethodnih nedelja bilo smo svedoci bledih igara fudbalske reprezentacije Srbije u Ligi nacija i ozbiljnih kritika na račun selektora Dragana Stojkovića i igrača.
Međutim, koliko je realno kritikovati, kad činjenice govore drugačije. Za primer, hajde da uzmemo tek završenu treću rundu Lige šampiona i učinak srpskih fudbalera. Mršavo, tanko, ma nema nas nigde. Daleko smo kilometrima od fudbalske elite, ali zato jesmo megalomani kada su ambicije u pitanju. To možda i nije loše, ako je čovek realan. U protivnom prelazi se u ozbiljnu psihopatologiju, a to onda niti je dobro, niti zdravo.
Nijedan srpski fudbaler nije lider u svom klubu koji igra Ligu šampiona. I to treba glasno i jasno kazati. Srbija nema fudbalera svetske klase koji pleni pojavom i harizmom i što je još važnije, koji ume jednim potezom da digne publiku na noge i reši utakmicu. Nije to ni Dušan Vlahović koji je velika zvezda u Juventusu, ni Lazar Samardžić koji nije u startnih 11 Atalante, kao ni Veljko Birmančević u Sparti iz Praga, ili Kosta Nedeljković u Aston Vili. Strahinja Pavlović daleko je od startne postave u Milanu, Luka Jović nije ni licenciran. Aleksa Terzić nešto i igra u Salcburgu, dok je Petar Ratkov zakovan za klupu.
O kandidatima za srpsku fudbalsku reprezentaciju iz Crvene zvezde verovatno je sve rečeno. Mladi Andrija Maksimović igra pod ogromnim pritiskom. Još je i dobar, jer nije normalno koliko se piše o ovom momku od 17 godina i njegovoj potencijalnoj prodaji u inostranstvo, o desetinama miliona. U takvoj atmosferi treba sačuvati glavu i razum. Uroš Spajić teško da može više igrati za reprezentaciju Srbije, s obzirom na greške koje pravi u crveno-belim dresu, dok je Marko Ilić čini se pozivan u redove Orlova samo da bi popunio broj rezervnih golmana. Ognjen Mimović je povređen, a da nije, sigurno je da bi bio na spisku reprezentativaca, što je selektor Stojković i sam govorio. I tu se praktično završava spisak ozbiljnih fudbalera Crvene zvezde kadrih da ponesu crveni dres sa državnim grbom.
Crvena zvezda je 1991. godine pokorila Evropu, a pored članova iz te šampionske generacije, osmorica Srba su bili deo timova koji su sezonu završavali kao najbolji na kontinentu. To su bili Velibor Vasović (Ajaks, 1971), Borislav Đorđević (HSV, 1983), Vladimir Jugović (Juventus, 1996), Perica Ognjenović (2000), Nemanja Vidić (Mančester junajted, 2008), Dejan Stanković (Inter, 2010), Branislav Ivanović (Čelsi, 2012) i Luka Jović (Real, 2022). Hoćemo li mi Srbi imati predstavnika u finalu Lige šampiona ove sezone? Teško…
Jasno je da Srbija u ovom trenutku nema fudbalske zvezde i svega nekoliko igrača vrhunske klase, koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Sa takvom konstelacijom stvari onda treba biti realan. I ništa više. Dovoljno je reći da je ogroman uspeh i plasirati se na veliko takmičenje poput mundijala ili „eura“, ostati u elitnoj diviziji Lige nacija. Mala smo zemlja, sa nerazvijenom fudbalskom infrastrukturom i pogrešno vođenom politikom kada su mladi igrači u pitanju. I zato što više dobronamerne kritike i što više podrške srpskoj fudbalskoj reprezentaciji i srpskim klubovima kada igraju Evropu.