DŽOKER ZA TITULU: Partizan DOBIJA velikog IGRAČA!

Aplauzi Partizanovom zadnjem veznom protiv Radničkog nisu slučajnost

Nije dao gol, niti asistirao. Nije mu to ni u opisu radnog mesta i zato prema njemu nisu uperena svetla reflektora kao prema, primera radi, Rikardu Gomešu. Međutim, Saša Zdjelar obavlja posao koji se ne vidi u statističkim kolonama i u TV špicama. Ćuti, trči i radi, a to kako je „preorao“ teren stadiona u Humskoj najbolje se moglo uočiti u prvom polufinalnom duelu Kupa Srbije sa niškim Radničkim (1:0).

Ne prvi, verovatno ni poslednji put u sezoni velikih Partizanovih turbulencija. Štagod da se desi na njenom kraju, na kojoj god poziciji da završi u prvenstvu i bez obzira hoće li odbraniti pehar kupa, koji čuva tri godine, partija nekadašnjeg mladog reprezentativca od srede veče morala bi da se ukoreni kao model ponašanja i njemu samom, ako ostane, i bilo kome drugom ko od leta zaduži crno-beli dres. I igra dovoljna da „zaključa“ sredinu rivala, a pre svega ponašanje u jednoj situaciji iz sredine drugog poluvremena.

Duel sa Aleksandrom Todorovskim pokraj aut-linije. Skoro pa rvanje. I osvojena lopta, istovremeno izboren faul desnog beka Radničkog. Bez uke i buke, bez teških reči nekadašnjem defanzivcu Rada i Zaglebja, bez prekih pogleda ka sudiji Srđanu Jovanoviću, bez psovki, koje bi, u šampionskoj sezoni izgovorio i još bi se u lice arbitrima uneo Uroš Đurđević… Taj Zdjelarov gest, naizgled beznačajan, budi nadu da u svlačionici Partizana još bukti plamen gospodskih manira i da ne mora – čak i da nije suđen prekršaj – sve da se završi negodovanjem i stvaranjem negativnog ambijenta, uvlačenjem u ulogu žrtve, kuknjavom.

Još važnije je što je upravo na taj način Saša Zdjelar odbranio domaći teren. Pokazao ono što većina njegovih saigrača, pa ni on sam tokom jednog dela sezone, nisu. Prkos. Inat. Borbu. Agresiju. A da to ne bude prekomerna upotreba sile, već taman toliko da rasplasma navijački poklič, pokrene ekipu, zaustavi protivnika… Ako već ne može da se bude šampion, ako ne može da se pobeđuje u nizu, bar može fudbaler da pokaže da mu je stalo i to je ono što navijači bilo kog kluba ponekad cene više od gola i asistencije.

Otuda aplauz oko 3.000 gledalaca na račun Saša Zdjelara i povici sa istočne tribine: „E to je Partizan“.