Klicaće se večeras igračima Crvene zvezde, skandiraće se Vladanu Milojeviću, Aleksandru Kataiju, verovatno i treneru Vladanu Milojeviću. Neusmnjivo i Geloru Kangi, čoveku koji je evrogolovima postao sinonim ove epohe. Ali jedan čovek zaslužio je poseban aplauz. Da, govorimo o Milanu Rodiću, poslednjem Mohikancu one prve selekcije Vladana Milojevića koja ima posebno mesto u zvezdaškim srcima.
Tačno je da se u njegovoj igri osečao zamor, umor, istrošenost, nazovite to kako hoćete. Posebno u poslednje dve sezone. Ali sve pre toga bilo je sjajno. Počev od utakmice u Pragu kada je sa polomljenim palcem pokazao koliko je spreman da se žrtvuje u Zvezdinom dresu.
Kasnije su se svi treneri oslanjali na tu Rodićevu naviku. Stavljali su ga u tim i kada je imao problem sa mišićima, ložom, primicačem… Jer su znali šta dobijaju. Igrač sa najvećim sunožnim odrazom u Crvenoj zvezdi postao je u eri Dejana Stankovića onaj „treći čovek“. Zajedno sa Aleksandrom Kataijem i Mirkom Ivanićem, napravio je u onoj sezoni kada se igrala osmina finala Lige Evrope, sigurno trocifren broj šansi pred protivničkim golom.
Pročitajte još:
Imao je odlične partije Milan Rodić, dešavalo se da odigra užasno van fokusa, da deluje sporo tromo i nezainteresovano. Čak se u jednom trenutku požalio da bi voleo da Crvena zvezda dovede levog beka, koji će dobiti ozbiljnu ulogu.
Svestan da je pik njegove karijere bio 6. novembra 2018. godine. Da, tačno je da je tada Milan Pavkov sa dva gola srušio Liverpul, da je Milan Borjan imao jednu od onih njegovih utakmica. Ali Milan Rodić je odigrao meč života. Prepoznatljive dijagonale u igri Redsa, usmere ka Salahu, završavale su na glavi Milana Rodića posle skokova kojima je kačio krov Marakane. Da je u tom trenutku bio mlađi četiri godine, sigurno je da bi završio u ligama petice. Pre ili kasnije to je bilo ostvarenje za film. Fudbal ga je suočavao sa Erikom Lamelom, Anhelom Di Marijom, Erikom Lamelom, Filom Fodenom, Kingslijem Komanom… Za ozbiljno literalno delo, pričaće o tome narednih dana i Milan Rodić.

