Povratak Saše Obradvića je mnogo više od običnog potpisa i u istom su isprepletane jake emocije, želja za povratkom kući i potreba da se završi ono što je ostalo nedovršeno na klupi Crvene zvezde.
Zvezda čeka najbolje trojkaše Evrolige, ključne su i četiri sekunde
Kada je krajem decembra 2020. godine odlazio, govorilo se da trenutak nije bio dobar, da nije dobio pravu šansu, da je bio sputan vanrednim okolnostima u kojima smo svi živeli… On sam je kasnije, u izjavi koja je obišla Evropu, glasno rekao: „Oduzeti su mi snovi„. Tada je, pred srpskim medijima objašnjavao da u svom prvom mandatu na klupi Zvezde nije imao podršku navijača na tribinama, da je pandemija odnela ono što srž Zvezdinog postojanja, a to su navijači.
Uveren je bio da bi sve bilo drugačije da je huk sa tribina pratio njega i igrače. I zato sada ova priča mora da se upotpuni, da dobije toliko željenu i traženu notu.
Sa istim onim odelom koje je tada dobio od Zvezde, otišao je u Monako i odveo ga na Fajnal-for Evrolige. Kao da je želeo da dokaže, najpre sebi, da snovi ipak mogu da se ostvare. Sada, vraća se tamo gde je iste snove počeo da sanja i ima priliku da ih pretvori u javu.
Kao igrač, bio je simbol borbe, ponosa i karaktera crveno-belih. Kao trener, često je Obradović znao da hoda po granici između strasti i eksplozije, da izazove i ljubav i bes u jednom. Ipak, emocija je uvek bila jača. Sećanje na januar 2023. godine, kada se kao trener Monaka pojavio u Beogradu i kada su ga navijači Crvene zvezde pozdravili ovacijama „Obradović Saša“, ostaće zapisano kao jedan od onih trenutaka, koji prevazilaze sport. Tada je u naletu pomešanih osećanja zaplakao, došao do centra terena i poljubio grb, čime je jasno stavio svima do znanja šta misli o klubu, grbu i onima koji su ga nepunih godinu dana ranije dočekali zvižducima…
Sada, pred prvi meč po povratku, protiv Žalgirisa (TV Arena sport, 20.00), Saša Obradović nije krio da će emocije biti jake. Govorio je o istim s osmehom, koji je jedva skrivao pozitivni nemir. Sada ima nešto što tada nije imao, a to je armija navijača iza sebe. Publiku koja jedva čeka da ga pozdravi, da mu pruži podršku koja je u prvom mandatu nedostajala, da zajedno krenu u pohod na ostvarenje zajedničkih ciljeva i snova, pre svega u Evroligi, zatim da zajedno podignu trofeje i raduju se velikim uspesima.
Crvena zvezda danas ponovo ima svog sina na klupi. Sina koji zna koliko ova publika ume da voli, ali i koliko zna da traži. Sina koji je svestan da na Malom Kalemegdanu ništa ne dolazi lako, ali da sve vredi ako na kraju možeš da pogledaš u nebo iznad Beograda i kažeš da si ispunio snove.

