Stefan Čupić, jedan od ključnih članova zlatnih Orlića, već uživa u životu s pogledom prema Maroku. Razlog je treniranje i nastupanje na terenu Evropa Point, poslednjem evropskom mestu na Gibraltaru. Iako je sada nastanjen u Španiji, u La Linji, Stefan igra za sastav Linkoln Red Imps. Čupić se u intervju za KablarNet prisetio blistavih trenutaka kada je bio deo srpske reprezentacije i kada je 2013. godine postao Zlatni Orlić, osvajajući titulu na U19 Evropskom prvenstvu. On je takođe objasnio pomalo nekonvencionalnu fudbalsku karijeru i odabir Gibraltara.
„Liga je solidna, neću da kažem sjajna, sa deset klubova. Postoji od četiri do šest vrlo profesionalnih timova, sa dobrim, odličnim, igračima. U našem klubu je Španac koji je igrao Primeru, igrao je i u Panatinaikosu… Sa 40 izgleda kao da ima 20 godina. Nemoguće koliko je spreman. U Mančesteru igra Kanjas iz Zvezde, čovek koji je imao milionski ugovor, da ne poverujete. Dakle, liga napreduje, kvalitet raste, a plate su redovne, od prvog do sedmog u mesecu“, kaže Čupić.
O svojim uslovima i terenu na kome nastupa, ističe:
„To je poslednja evropska stanica odakle se vidi Maroko. Igralište je uz samu obalu. Drugi teren je Viktorija stadion, igrao sam na njemu i sa Araratom, sada se taj nacionalni stadion ruši i gradi se novi. Biće završen za tri godine i postoji još jedan teren na kome se samo trenira“.
Na pitanje gde živi, odgovara:
„Živim u Španiji, u gradu La Linja, na granici sa Gibraltarom. Tu su smešteni svi igrači osim onih koji imaju gibraltarski pasoš. Španija je duplo jeftinija od Gibraltara koji je mnogo lep, sa starim gradom, marinom, mirno je…“
U pogledu rezultata, Linkoln se bori za titulu:
„U derbiju smo trijumfovali sa 1:0, potom smo dobili Evropu sa 4:0 i sada smo prvi. Tri kola pre kraja trke nadamo se šampionskoj tituli. Predsednik i ljudi iz kluba me poštuju pa se nadam nastavku saradnje. Linkoln je veliki, stabilan klub i voleo bih da branim u njemu do kraja igračke karijere“.

Porodični planovi ga raduju:
„To će mi olakšati život, a i Vidoja će da nauči jezik, da ovde ide u školu…Ponavljam, ovde mi je lepo, ne razmišljam da menjam klub, a ako osvojimo prvo mesto imam obećanje za novi trogodišnji ugovor. To je neka stabilnost za mene i porodicu dok bi to bila nova titula za Linkoln koji je najprofesionalniji i najtrofejniji tim na Gibraltaru“.
O drugim fudbalerima iz regiona:
„Crnogorac Stefan Milošević igra za Evropu. Napadač je, ponekad se vidimo na kafi, pričamo…Inače, o drugim timovima ne razmišljam, a u gradu gde živim ima dobar španski trećeligaški klub sa odličnim stadionom. Nose crno – belu opremu i ponekad ih gledam. Ljudi vole fudbal, stadioni su puni i koliko uočavam u mojoj regiji vole Real Madrid“.
O dešavanjima kod kuće:
„Sa naših prostora pratim srpsku Superligu, ali i Hajduk iz Splita. Navijam za Partizan dok je Zvezda dominantna. Vidi se da ima novca, ali dok se nešto ne promeni u srpskom fudbalu takmičenje neće biti interesantno. Naravno, svu podršku dajem studentima, nadam se da dolaze bolji dani za Srbiju. Deluje da smo blizu, daće Bog da svima bude bolje jer sve puno traje“.
Osvajač Evropskog prvenstva za igrače mlađe od 19 godina sa Srbijom i rođeni Nišlija, sada ima 30 godina, porodičan je čovek i živi miran život. Njegova priča o posvećenosti i profesionalizmu još jednom potvrđuje da svaki fudbalski put nosi svoje posebnosti, a svaki Zlatni Orlić nosi poruku – da se talenat i trud uvek prepoznaju, bez obzira na to gde igrač nastupa.


