Dragan Labović, jedan od najtalentovanijih srpskih košarkaša svoje generacije, preminuo je u 39. godini. Laboviću je pozlilo u petak, nakon čega je prebačen iz Prokuplja u Beograd, a potom vraćen u bolnicu u Prokuplju gde je, u večernjim satima, i preminuo. Labović je preminuo od posledica srčanog udara, saopštio je Košarkaški savez Srbije (KSS).
Labović će ostati upamćen kao igrač ogromnog potencijala, krilni centar koji je redovno osvajao medalje sa mlađim selekcijama reprezentacije Srbije, ali čija karijera nije dosegla visine koje su mu bile predviđene.
Pročitajte još…
U jednoj od svojih poslednjih javnih ispovesti, gostujući u podkastu „Jao Mile“, samo dva meseca pre smrti, Labović je iskreno govorio o najtežem životnom periodu — borbi sa mentalnim zdravljem i lečenju na psihijatriji.
–U životu moraš da imaš savetnika, nekoga ko će ti pokazati put, neko ko je već išao tim putem. Moji roditelji nisu išli tim putem. Kakav sport, menadžeri, obeštećenja, o čemu se tu radi? Uz to, promenila se priča o menadžerima, nekad je jedan menadžer bio dobar, posle se pojavio drugi, razumeš me.
Problemi su se javljali još tokom njegove igračke karijere, u klubovima širom Evrope — od Grčke, Nemačke i Poljske, do Rumunije, Finske i Makedonije. Kulminirali su krajem prethodne decenije, kada je bio hospitalizovan.
Govoreći o lečenju, Labović je u svom stilu pomešao humor i ozbiljnost:
–Kako je? Imaš prvo prijemno odeljenje– nasmejao se Labović.
–Kako izgleda, imaš traku za trčanje, benč, naručuješ hranu– šalio se.
Ali ubrzo je ton postao ozbiljniji:
–Ako si agresivan, oni te vežu. Zapravo, pravilo je da te odmah vežu. Prvo to urade, pa procene, ako si agresivan vežu te do ujutru, pa ako nisi puste te posle sat vremena. Posle prijemnog se određuje na koje ćeš odeljenje da ideš. Bio sam na ‘F’ odeljenju, to je najgore. Bilo je tu oko 50-60 ljudi, sobe levo-desno, po desetorica u sobi. Jedina pozitivna stvar je što mogu da ti dođu svakog dana u posetu, možeš da vidiš nekoga. Tako je bilo 30 dana, po zakonu. Posle toga oporavak je trajao do pre godinu dana. Izbegavao sam i društva, događaje ili kako se sada kaže ‘ivente’, sve, tako sam se osećao.
Period oporavka bio je dug i težak. Povukao se iz javnosti i distancirao od ljudi:
–Mnogo je bitno da u tom periodu imaš uz sebe porodicu i prijatelje. U mom slučaju prijatelji nisu igrali veliku ulogu, jer sam bio u takvom periodu da nisam mogao da gledam nikoga ispred sebe. Znaš koliko sam voleo da se družim, a došao sam u fazu samo da odmaram, spavam, ne pomeram se. Nisam ni jeo. Izašao sam iz bolnice sa 110 kilograma.
I pored svega, Labović je imao snove. Želeo je da osnuje sopstveni košarkaški klub i da radi s decom, kako bi novim generacijama pomogao da ne ponove njegove greške. Nažalost, taj plan nije uspeo da ostvari.

